Sveprisutna kriza u našoj zemlji koja traje i traje mnoge ljude tjera na životne odluke koje inače nikad ne bi donijeli. Jedna od tih odluka može biti i ulazak u poduzetničke vode.

U biti, ljudi postaju poduzetnici najčešće iz dva razloga:

a) imaju (ili misle da imaju) sjajnu poduzetničku ideju i želju da istu sprovedu u život.

b) nemaju izbora jer su nezaposleni ili shvaćaju da će uskoro biti nezaposleni pa moraju naći neku alternativu, a znaju da na tržištu rada nemaju velike šanse.

Prvi razlog za ulazak u poduzetničke vode jest strast, drugi razlog je strah. Moje mišljenje?

I kod strasti i kod straha kao motivatora moramo biti oprezni. Evo zašto.

I strast i strah su emocije. Emocije koje nas mogu zaslijepiti i navesti nas na pogrešan put na kojem je visina iskustvene „cestarine“ koju ćemo platiti ponekad previsoka i kobna.

Strah je, bez sumnje, vrlo motivirajući faktor. Kad nam život „zapali vatru“ pod guzicom, u stanju smo skočiti više od Blanke Vlašić. Ipak, strah umara i troši te dovodi do stresa vrlo brzo. Poduzetnički poduhvat temeljen na strahu vrlo često postaje i ostaje talac tog straha.

Strast je puno pozitivnija podloga na kojoj se može izgraditi poduzetnička priča. Međutim, nekad smo toliko zaljubljeni u našu ideju da ne vidimo šumu od drveća. Kao kad se zaljubimo u nekoga. Prvo vidimo samo lijepe strane, i treba nam vremena prepoznati i one ne tako lijepe. A onda zna biti kasno.

Što god se skrivalo u vašoj namjeri da postanete poduzetnik ili poduzetnica, nemojte dopustiti da emocije prevladaju u razlogu zašto ćete i donijeti tu odluku.

Postati poduzetnik/ica znači riskirati – puno riskirati. Ako već donosite riskantnu odluku, onda je bolje da se ona temelji na logičnoj odluci, puno pripreme i analize te procjene šanse za uspjeh.

Ovo vam ne govorim zato što smatram da vaš osjećaj u želudcu nije dovoljan za uspjeh. Dapače, vrlo često i jest. Ali, ponekad je dobro povezati i mozak i želudac kad donosite odluku koja će vam promijeniti život - ovako ili onako…