Sjećate se onog pitanja koje su nam postavili stotinu puta dok smo bili mali: "Što ćeš postati kad narasteš?".

Na to pitanje bismo onda mi, onako mali, slatki, naivni i nevini, odgovorili: "Postat ću astronaut, doktorica, nogometaš, vojnik ili stjuardesa...!".

Pretpostavljam da je malo tko od nas mogao i pomisliti da ćemo - kad narastemo - postati: menadžeri-poduzetnici!

Kad kažem "narastemo" - onda ne mislim na dob, već na rast poslovanja - svetog grala svakog poduzetnika "uslugaša" za kojim neprekidno i naporno trčimo.

A onda, kad konačno čvrsto uhvatimo taj rast za "rep", često shvatimo da nam je rast donio i stvari koje nismo predvidjeli: nove obaveze, nove zaposlenike, nove izazove...

Više ne možemo sami žonglirati između svakodnevnog rada u biznisu i rada na razvoju tog biznisa.

Fokus nam se, htjeli mi to ili ne, mora usmjeriti na razvoj biznisa, organizacije, upravljanja ljudima i procesima. Moramo postati poduzetnici-menadžeri i fokusirati se, ponavljam, NA razvoj biznisa.

U protivnom, prijeti opasnost da nas rast poslovanja, dok ga držimo za rep, odvede preko provalije.

Upravo sam proteklih dana opet imao priliku upoznati dva poduzetnika koji su tipičan primjer što se to događa kad nismo sigurni držimo li mi rep ili rep drži nas.

Prvi poduzetnik je uspio postrojiti poslovanje tvrtke tako da nije on u centru svega i da mu mobitel ne zvoni svaku sekundu radi bilo koje sitnice. Taj poduzetnik izgleda smireno, fokusirano i odmorno...

Drugom poduzetniku njegova 3 mobitela zvone naizmjence i neprekidno, poput kakvih čudnih orgulja. Taj poduzetnik izgleda kao da bager pređe preko njega čim se ustane iz kreveta...

Ja ću se kladiti na ovog prvog... A vi?